UTJECAJ PROBLEMSKE NASTAVE NA AKTIVNOST UČENIKA U NASTAVI PRIRODE

Autprica članka "Utjecaj problemske nastave na aktivnost učenika u nastavi prirode" je Lidija Pecko.

Kao buduća učiteljica mislim da su sadržaj nastave i način na koji se ona provodi te metode koje koriste učiteljice jako važni u motiviranju učenika. Problemska nastava može biti jako motivirajuća za djecu jer sami moraju naći rješenje za određeni zadatak. Njihova motiviranost uvelike utječe na njihovu aktivnost na nastavi te na kvalitetu izvođenja zadataka. Mislim da se nastava prirode također može provesti rješavanjem probema odnosno kao problemska nastava i to je razlog zbog kojeg sam za osvrt odabrala baš ovaj članak.

U istraživanju je sudjelovalo 409 učenika drugog razreda osnovnih škola i 100 učitelja razredne nastave. Provedeno je u tri županije Požeško-slavonskoj, Brodsko-posavskoj te Osječko-baranjskoj. Prosječna starosna dob ispitanika je 8 godina. Cilj istraživanja je empirijska analiza povezanosti problemske nastave i aktivnosti učenika u nastavi prirode u odnosu na predavačku nastavu. Rezultati su pokazali da su učenici aktivniji primjenom problemski orijentirane nastave, u odnosu prema predvačkoj nastavi. akođer je vidljivo da se uporabom problemske nastave postiže veća količina znanja nego predavačkim načinom te su učenici motiviraniji za učenje, a učitelji smatraju da problemsku nastavu nije teško organizirati.

Smatram da je jako važno da u natavi sudjeluju svi učenici te da mogu iskazati svoje mišljenje i posavljati pitanja bez straha ili srama. Upravo takvim, aktivnim, sudjelovanjem u nastavi učenici lakše i učinkvitije stejču nova znanja. Mislim da problemska nastava učenicima omogučuje upravo takvo aktivno i učinkovito stjecanje znanja te im pruža međusobnu interakciju i zajedničko kao i individualno dolaženje do rješenja problema. Kvalitetno organizirana nastava pruža uspješnost i zadovoljstvo kako učenika tako i učitelja.

Kako bih potaknula na komentiranje osvrta na članak posatvit ću par pitanja:

•  Smatrate li da aktivnim sudjelovanjem učenik stječe veću količinu znanja?
• Mislite li da je predavačka nastava monotona te da bi se trebalo što više uvoditi problemsko organiziranje nastave?

Cijeli članak: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=227287

VALIDACIJA HRVATSKE VERZIJE LJESTVICE SOCIO-EMOCIONALNE DOBROBITI I OTPORNOSTI PREDŠKOLSKE DJECE

Autori članka "Validacija hrvatske verzije ljestvice socio-emocionalne dobrobiti i otpornosti predškolske djece" su Sanja Tatalović Vorkapić i Darko Lončarić.

                     

Svi znamo koliko je važno da odgajateljice i odgajatelji znaju dobro procijeniti djecu svoje vrtićke grupe. Veoma je važno da mogu uočiti kada im je neka igra ili neka druga aktivnost dosadna ili zabavna te da vide kakvog su raspoloženja. Upravo zbog tog razloga sam odlučila napraviti osvrt na ovaj članak, kako bi ukazala na važnost pravilne procjene odgajatelja.

 

U istraživanju je sudjelovalo 112 odgajateljica koje su primjenom Ljestvice socio-emocionalne dobrobiti i otpornosti procjenjivale ukupno 1792-oje djece od kojih je 939 djevojčica i 853 dječaka u dobi od 1. do 7. godine. Provele su se u tri županije Primorkos-goranskoj, Istarskoj te Zagrbačkoj. Odgajatelji su odabrani kao prigodni uzorak zaposlenih odgajatelja u različitim dječjim vrtićima. Cilj ovog rada bio je validacija hrvatske verzije njemačke ljestvice socio-emocionalne dobrobiti i otpornosti koja će mjeriti jedan aspekt dobrobiti predškolske djece, odnosno socio-emocionalnu dobrobit i psihološku otpornost i u tom kontekstu ustanove za rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Socio-emocionalna dobrobit i psihološka otpornost mjerene su u 6 kategorija: Uspostavljanje kontakta i socijalne vještine, Samokontrola i promišljenost, Asertivnost, Emocionalna stabilnost i suočavanje sa stresom, Orijentiranost na zadatak te Uživanje u istraživanju. Rezultati su pokazli da su sve kategorije pokazale vrlo visoku i zadovoljavajuću razinu podudarnosti te kako su odgajateljice procijenile da su sve dimenzije ljestvice značajno razvijenije kod djevojčica nego kod dječaka.

Smatram da je vrlo važna dobra i pravila procjena odgojitelja te da im ona uvelike može pomoći u planiranju rada sa djecom na individualnoj i grupnoj razini, davanju objektivne povratne informacije roditeljima o razvoju djeteta te kreiranju različitih prevencija i rano-intervencijskih programa rada s djecom predškolske dobi. Mislim da to može puno pomoći u lakšem radu s djecom, a ono najvažnije je da su djeca sretnije ako im se organizira prikladna igra ili neka druga aktivnost.

Kako bih potaknula na komentiranje osvrta na članak posatvit ću par pitanja:

•  Smatrate li da je pravilna procjena odgojitelja važna?
• U kolikoj mjeri je ona doista bitna?
• Mislite li da se pravilnom procjenom može odabrati prava aktivnost za dijete ovisno o njegovom raspoloženju te psihičkoj i fižičkoj razvijenosti?

u   Cijeli članak: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=193745

KAKO SE DJECA NOSE S KRITIKOM?

Svaki roditelj za svoje dijete želi samo najbolje. Ponekad u najboljoj namjeri može pogriješiti i u djetetu izazvati negativne osjećaje. Upravo o tome kako djeca prihvaćaju kritike, te kako bi roditelji trebali postupiti kada dijete napravi neku pogrešku u svom članku govori autorica Kristina Bačkonja.

Vrlo često dok su djeca mala i još idu u vrtić roditelji rade većinu stvari umjesto njih, kao npr. vežu im vezice, hrane ih, pospremaju razbacane predmete i ostali nered umjesto njih, te još puno toga. Autorica se osvrnula na rečenicu Abrahama Lincolna: "Pravo na kritiziranje ima onaj ko je spreman pomoći.". Kada se kritika koja je usmjerena djetetu odnosi na njegov identitet, tada takva kritika u sebi ne sadrži ni malo želje za pomoć djetetu i na njega može ostaviti posljedicu razvoja ogorčavajućeg uvjerenja. Ono se počinje doživljaviti tako i njegovi postupci se podudaraju sa očekivanjima koje ono ima o sebi. Kao primjer ću navesti sljedeće, kada roditelji djetetu često govore da je nespretno,  kad odraste neće se baviti sportovima ili nekim drugim izazovima jer misli  da nije u stanju to uspješno oderaditi. Neki roditelji previše očekuju od svoga djeteta, na takvu kritiku dijete se može adaptirati na dva načina. Prvi način je da se počne prežestoko boriti za sebe i svoje stavove, a drugi je da se pod svaku cijenu trudi ispuniti nerealna očekivanja roditelja. Ako se pak od djeteta ne očekuje ništa ono se može razviti u malog perfekcionista, te kasnije biti nezadovoljan jer je jako teško biti potpuno savršen u svemu.

Kako se djeca nebi razvila u ovom negativnom smjeru treba ih poticati na samostalnost. Omogućiti im da pomažu u čemu god mogu od naranije dobi. Kritike uvijek treba usmjeriti na njihovo ponašanje, te im uvijek ukazati na  pozitivne stvari kako bi  se kod njih izazvala pozitivna reakcija. Uvijek će rađe popraviti nešto ako ih se pohvali i ako se i iz te pogreške izvuče nešto dobro. Uvidjeti će kako mogu sve kada žele.

Smatram da je jako važan način na koji se dijete kritizira. Slažem se sa svime što je u svom članku rekla autorica Kristina Bačkonja jer mislim da bi svako dijete trebalo od najranije dobi pomagati roditeljima i da bi im se trebala dati mogućnost da sudjeluju u svemu u čemu mogu, kao npr. vezanju tenisica, hranjenju i ostalom. Taođer mislim da je jako važno da ih se kritizira na način da ih kritika potiče na pozitivne stvari koje su napravili, te da se od njih ne očekuje da naprave nešto što ne mogu. Roditelji ne bi trebali raditi sve umjesto svoje djece i onda kada dođu u školu od njih očekivati da sve to rade sami onda ih  kritizirati  kako to neznaju. Treba ih učiti od malena i u svemu  im pomagati i dati im priliku da se sami brinu za one stvari za koje su dovoljno odrasli.

Ovaj članak možete pronaći na:

http://www.ordinacija.hr/budi-sretan/sretno-dijete/kako-se-djeca-nose-s-kritikom/

CRTAM TI PRIČU – DJEČJI CRTEŽ

Autorica Suzana Mihalić u ovom članku govori o važnosti i fazama dječjeg crteža, te o upotrebi istog u psihologiji.

Zanimljivo je koliko dječiji crtež može otkriti o dječjem psihičkom stanju, te njegovoj inteligenciji. Također može puno pomoći u otkrivanju djetetovih problema i strahova nakon teškog traumatičnog događaja.

Dječji crtež sredstvo je komunikacije djeteta i okoline, njime dijete sazrijeva i predstavlja ugodnu aktivnost. Može se podijeliti u četiri faze razvoja. U prvoj fazi koja se naziva faza šaranja ili slučajni realizam, a traje od 1.-3. godine, dijete crta zbog ugode u motoričkim aktivnostima i nekontroliranim pokretima. U ovoj fazi djetetov crtež nije prepoznatiljiv, te ga treba pustiti da uživa u šaranju i ne  usmjeravati ga na crtanje određenih oblika. Druga faza je faza simboličkog crtanja ili neuspjeli realizam traje od 3.-6. godine djetetova života. U njoj se javlja ideja i namjera da se nešto nacrta. Dijete boje korisi emocionalno, te u prvi plan stavlja najvažnije detalje dok su ostali sa strane ili ih uopće nema. Pred kraj ove faze djeca pažnju posvećuju detaljima u kojima se javljaju izobličenja i pretjerivanja. Treća faza odnosno faza realističnog crtanja jako je važna jer djeca u njoj oponašaju drugu djecu te crtaju ono što vide. Crtež je realističan i bogat detaljima, te nema prostorne perspektive. Većina djece ostaje u ovoj fazi. U četvrtu fazu, koja se naziva faza umjetničkog crtanja, ulaze samo izuzetno talentirana i zainteresirana djeca ili djeca koja imaju specifične sposobnosti.

Dječiji crtež može se koristiti i u psihologiji kao dijagnostičko i terapijsko sredstvo. Ono može kao dijagnostičko sredstvo biti pokazatelj motoričkog, intelekualnog i kognitivnog razvoja, te zrelosti. Ne može se reći da postoji crtež ili neki element koji pokazuje određenu djetetovu emociju, ali postoje zakonitosti pri interpretaciji koje mogu ukazivati na njihove osjećaje. Pa tako veličina pojedinog člana obitelji ili prijatelja  govori o njegovoj važnosti i dominantnosti, isto tako crnom bojom djeca najčešće crtaju stvari ili osobe koje su im nesimpatične ili mračne. Ne treba brzati sa tumačenjem crteža. Uvijek treba sagledati kontekst u kojem je crtež nacrtan i  pitati dijete  što je nacrtalo. Kao terapijsko sredstvo crtež pomaže u otkrivanju djetetovih osjećaja i strahova nakon neke velike traume.

Kao buduću učiteljicu zainteresiralo me što nam sve crtež može reći o djetetovim osjećajima, problemima, te njegovom intelektualnom, motoričkom i kognitivnom razvoju. Smatram da je jako važno pratiti djetetove osjećaje. Ponekad djeca iz nekog svog razloga ne žele reći što ih muči no to možemo otkriti iz njihovih crteža. Crtež im može puno pomoći u izražavanju njihovog mišljenja i viđenja svijeta, te im razvija kreativnu stranu mozga. S crtežom imaju više mogućnosti za izražavanjem i lakše im je nego kad ih neko ispituje o problemima ili osjećajima. Mislim da bi se djecu trebalo poticati na  više crtanja i kombiniranja boja jer tako laše uočavaju i na zanimljiviji   način se  suočavaju  sa mnogim  situacijama s kojima se  susreću svakodnevno.

Ovaj članak možete pronaći na:

http://www.istrazime.com/djecja-psihologija/crtam-ti-pricu-djecji-crtez/